Kada je Miri Sredojević iz Gornjih Podgradaca, koja je godinama živjela u njemačkom gradu Raštatu pozvonio telefon, a poslije 53 godine javio joj se Tomislav Vujić, njena ljubav iz mladosti, bila je zbunjena, ali ugodno iznenađena.
Navrla je, kaže, kod nje nezaustavljiva bujica, rijeka sjećanja i lijepih uspomena, ali i žal zbog sudbine koja je odredila da se njihovi životni putevi raziđu u cvijetu mladosti, kada su gradili velike i zajedničke planove.
Sjetila se mnogih događaja, od roditelja i komšija prikrivenih šetnji potkozarskim njivama i puteljcima, zadirkivanja ispod zarudjelih trešanja, čuvanja stoke podgradačkim pašnjacima, odlazaka u školu i na seoske igranke…
Ovaj poziv, upućen prije osam godina, tjeran snažnom emocijom koja je kod Tomislava dugo tinjala, otvorio je novu stranicu u životu ovo dvoje osamdesetogodišnjaka, bivših logoraša u Staroj Gradiški, Mlaki, Jablancu i Sisku.
Sada žive zajedno, u braku, u ljubavi, slozi i razumijevanju, često i rado prepričavajući mnoge događaje, posebno suret koji ih je ponovo sastavio. A sve je počelo iznenadnim pozivom.
– Bilo je to 14. januara 2012. godine. Javio mi se tada Tomislav, da mi čestita pravoslavnu Novu godinu. Začudila se, nikada ne bih očekivala njegov poziv, mada sam znala da je ostao sam, poslije tri braka, da mu je supruga umrla. I ja sam, takođe imala tri braka i ostala sama poslije smrti trećeg supruga, 1993. godine. Razumjela sam taj potez, jer sam i ja mnogo puta osjetila samoću, taj veliki ljudski teret – iskreno, opisuje Mira svoja osjećanja, podstaknuta neočekivanim pozivom.
Kaže da sve što su propustili nastoje bar djelimično da nadoknade.
– Svaki dan ispunjen nam je radošću, optimizmom, srećom i zadovoljstvom. Radujemo se svakom našem zajedničkom trenutku, mada češće preturamo po uspomenama iz mladosti, gledamo stare fotografije, prepričavamo događaje prije Drugog svjetskog rata i kasnije – nekako uglas pričaju Mira i Tomislav, upadajući u riječ jedno drugome, u strahu da nešto ne preskoče, ne zaborave.
Njihovi životni putevi su dugi i bogati, kao dva filma, dva romana sa istim uvodom, samostalnim zapletima, zajedničkim zaključkom i jedinstvenom porukom.
– Poznavali smo se od djetinjstva i gajili obostrane simpatije. Kuće naših roditelja bile su sasvim blizu, tek nekoliko stotina metara. Bili smo djeca, kada je izbio Drugi svjetski rat, ja sam imala šest, a Tomislav osam godina. U maju 1942. godine, naše srećno djetinjstvo prekinula je njemačka i ustaška ofanziva na Kozaru, a nas dvoje, sa brojnim porodicama, roditeljima, braćom i sestrama otjerani u logor. Gorjela su naša sela, kuće, sve se urušilo i nestalo, pretvorilo u pepeo – oživljava Mira ratne prizore duboko urezane u njeno sjećanje.
U podgradačkom zaseoku Vujići, gdje žive njih dvoje, sada su lijepe kuće, bogata imanja, ali je naroda malo.
Tomislavov sin iz prethodnog braka živi u Njemačkoj, a dvije kćerke su udane u susjednim selima.
Mirina kćerka Branka je u Njemačkoj, ona je tamo rođena. Ipak, pričom nas Tomislav i Mira vraćaju u to ratno vrijeme bežanije i stradanja.
– Nas dvoje smo u toj nepreglednoj koloni djece razdvojeni, ja sam bio sa svojima, majkom Ružicom, ocem Stojanom, sestrama Petrom, Zorkom, Kosom, Ankom, bratom Živkom. U logoru Mlaka, odvajali su su nas, djecu od roditelja i odvodili u Sisak, u logor… Tu sam proveo pola godine, odakle me izbavila sestra Petra – sjetno o logorskim danima i stradanju Kozarčana, Tomislav dopunjava Mirinu priču, dok sjedimo iza kuće, u hladovini, blizu bunara iskopanog prije Drugog svjetskog rata.
Poslije povratka kući, nakon logorskih i najamničkih dana u tuđim kućama i selima, 1945. godine njih dvoje, su sve snažnije iskazivali obostranu ljubav.
– Zajedno smo išli u školu u Podgradce, gajili simpatije zadirkivanjem, žareći korpivama jedno drugo, brali njegove trešnje, zajedno čuvali stoku da bi naše simpatije iz djetinjstva, spontano iskazivanje, prerasle u ljubav. Išli smo na igranke, radne akcije, pratio me on kući… – opisuje Mira njihovu emotivnu vezu u mladosti, kao da čita lijepu knjigu sa tužnim krajem jednog poglavlja.
– Kada je otišao u JNA, pisao mi je, a ja uzvraćala cvjetovima u pismima i porukama ljubavi. Sjećam, se, uvijek mi je nedostajalo papira za duga pisma. Bila je to iskrena ljubav. Kada sam očekivala da ona bude krunisana brakom, o čemu smo razgovarali u povratku sa igranke, kada me dopratio kući, sve se ubrzo srušilo. Samo sedam dana kasnije, saznala sam da se oženio iz Jelovca kod Prijedora. Imao je tada 22 godine i više se nismo vidjeli ni čuli – priča Mira, podsjećajući na svaki korak, događaj, njihov odnos, kao da se sve dogodilo juče ili prije mjesec-dva.
Bila sam u nevjerici, kaže Mira, da se on uopšte oženio, sjetila sam se starih priča naših žena koje su govorile da muškarcu nikada ne treba vjerovati.
Tomislavov prvi kao i drugi brak iz kojih nije imao djecu, trajali su kratko, tek mu se iz trećeg puta posrećilo. Mira je, te davne 1956. godine, utjehu našla u istom selu, u komšiluku.
– Ovde sam bila još neko vrijeme, zaljubila se u trećeg komšiju, da tu prazninu ispunim i otišli smo u Njemačku. Nažalost, ni ta ljubav nije potrajala dugo nego mi je bilo suđeno da se udam za mladića iz Srbije kojeg sam upoznala u Njemačkoj, ali se od njega razvela poslije pet godina. Iz tog braka imam kćerku Branku. Poslije sam 24 godine bila u braku sa Hrvatom koji je umro 1993. godine – prepričava Mira svoju životnu epizodu, sasvim sličnu Tominoj, kako ga ona, najčešće oslovljava.
– Mnogo puta sam razmišljao o tom kontaktu, tragao za brojem njenog telefona i preispitivao se, ima li sve to smisla. Napokon sam odlučio da je pozovem jer sam, poslije smrti supruge, teško podnosio samoću. Kada se javila, razgovarali smo, a ja sam osjetio veliko olakšanje, dobio novu energiju, ohrabren još jednom životnom dionicom – prepričava Tomislav okolnosti koje su ga podstakle da, u penzionerskim danima, oživi ljubav iz mladosti.
Na prvi susret nije dugo čekao. Odborojavao je dane iščekujući da se vide, sretnu, porazgovaraju… Sačuvao je njenu fotografiju iz mladosti, kao i ona njegovu, davnašnju, vojničku.
– Razmijenili smo brojeve telefona, pozvao me da dođem…Rekla sam da nemam kome doći, da su svi moji pomrli ili se raselili, a on kaže, meni, meni dođi, jesili li čula… Tako smo se, poslije dugo vremena vidjeli kod njega 15. septembra 2012. godine. Javila sam da ću doći autobusom, došla do groblja, pa u Podgradce, a njega nema na dogovorenom mjestu i u zakazano vrijeme. Pa gdje je on, razmišljala sam i zaputila se njegovoj kući, kilometar – dva od centra sela, u zaselak Vujići.
Pozvonim, nigdje nikoga, gazda, gazda, zovem, kada on pospan izađe… Od uzbuđenja, prespavao naš prvi susret, poslije toliko godina, ja ga zatekoh u krevetu… – uz smijeh, oslonjena na Tomino rame, sjetila se Mira njihovog susreta prije osam godina.
Poslije nekoliko dana, skovali su novi plan, dogovorili da zauvijek ostanu zajedno.
Ipak, bilo je potrebno još pola godine da svako od njih, pozavršava neke poslove, porazgovara sa potomcima, da Mira napusti Njemačku, kćerku i unuke.
Sada su ponovo, zauvijek zajedno, srećni kao na početku, kao nekada kada su bili u cvijetu mladosti.
Mira i Tomislav su 14. januara 2013. na pravoslavnu Novu godinu, stupili u brak i ostvarili svoje mladalačke snove.
Mirini logorski dani
Mira je, kao i Tomislav, tokom ofanzive na Kozaru dospjela u logor NDH-a u Sisku.
– Bilo je to krajem maja, kada je rat prekinuo naše djetinjstvo i našu mladost a mi smo u dugim, nepreglednim kolonama naših komšija, naroda iz potkozarskih i kozarskih sela, prisilno oterani prvo u logor Stara Gradiška. Potom su nas, uz jauk i plač koji se opisati ne može, i sada me jeza obuzme kada se toga sjetim, produžili za Strug, Jablanac, Mlaku…– priča Mira pominjući da su u toj koloni bili njen otac Savo, majka Anka, braća Živko, Branko, Ignjatija i Zdravko i sestre Branka i Dara.
Mirin otac je odmah u Staroj Gradiški odvojen od dece i supruge. Ona se i sada, dobro seća tog događaja. – Kada je moj otac Savo odvajan od nas, dok su ga ustaše držale za kragnu, izvadio je novčanik i predao ga majci. Rekao je, Anka, evo tebi, sa tobom su djeca, meni svakako više neće trebati.
Autrijski i njemački penzioneri
Mira je zaradila penziju u Njemačkoj, a Tomislav u Austriji i Jugoslaviji. Sada žive u Republici Srpskoj, materijalno zbrinuti i srećni, zdravi i zadovoljni životom u Potkozarju.
Mira kaže da su Tomin sin, koji živi u Njemačkoj, i kćerke nju odlično prihvatili, kao i njena kćerka Tomu.
– Oni kažu, ako ste vi srećni, zadovoljni, jedno drugome od pomoći i podrške, i nama je dobro – priča Mira.
(Srpskainfo)